Nije nikakvo čudo da djeca uživaju u aktivnosti puhanja mjehurića. Nepredvidivost veličine i putanje njihova leta, prelijevanje kroz spektar duginih boja, stalno očekivanje trenutka raspuknuća i čin hvatanja čine ovu aktivnost uzbudljivom, a dijete time vrlo motiviranim. I iako su mjehurići sami po sebi nepredvidivi, takva je aktivnost s druge strane vrlo predvidljiva. Dijete  zna što u toj igri može očekivati te se kroz takvu, gotovo rutiniziranu radnju, može stvoriti sigurna i poticajna sredina za razvoj komunikacijskih vještina. Dijete može različitim komunikacijskim sredstvima zatražiti da se igrate puhanja balončića. Dobro je puhalicu staviti na neko mjesto unutar djetetovog vidokruga, a izvan dosega, npr.na višu policu. Tako je dijete stavljeno u situaciju da na neki način od vas mora zatražiti igru – pogledom, gestom, riječju… Ovisno o individualnim sposobnostima djeteta, potičite ga da komunicira na sve sofisticiraniji način. Dijete koje vas uhvati za ruku i dovede do police potaknite da prstom pokaže predmet, potom da kaže “Daj!” i sl.

Kada dijete zatraži puhalicu, dajte mu je. Tada dijete ponovno treba tražiti nešto, a to je da netko puše balončiće. Također, dijete može birati s kime će igru igrati pa tako može puhalicu nositi nekome od članova obitelji te ga pozvati u igru. Dok roditelj udiše zrak i prinosi puhalicu ustima ne bi li puhnuo mjehurić, stvara se trenutak anticipacije. Dijete željno očekuje puhanje i u tom trenutku svoju pažnju fokusira kako na puhalicu, tako i na osobu koja puše. Iako postoje i razne zanimljive igračke koje automatski ispuhuju mjehuriće, u smislu poticanja komunikacijskog razvoja zgodno je da se radi upravo o puhalici koju puše druga osoba. Osoba puhalicu prinosi licu pa dijete tako usmjerava pogled u tome smjeru. Također, dijete tada prema toj osobi gaji određena očekivanja što stvara priliku za komunikaciju – ja + ti, predmet interesa/tema = mjehurići. Isto tako, dijete u toj situaciji uči zadržati fokus na predmetu interesa, tj.temi i u komunikacijskoj razmjeni čeka svoj red. Ako roditelj u trenutku prinošenja puhalice ustima napravi pauzu, stvara situaciju u kojoj dijete ima komunikacijsku potrebu. Tada, ovisno o djetetovim razvojnim sposobnostima, možemo od njega tražiti da tu potrebu izrazi na određeni način. Usmjeravanjem pogleda s nivoa puhalice/usta prema očima roditelja dijete ostvaruje kontakt očima koji u sebi nosi poruku: “Hajde! Puhni! Ja čekam! Hoćeš li?”. Kada ostvarimo kontakt očima, dijete možemo poticati da nas mjehuriće traži gestom, jednom riječju, jednostavnom frazom ili punom rečenicom. Tako možemo postupno proširivati djetetov iskaz. Od geste za /još/ ili /daj/, preko jedne riječi “Još!”, fraze “Želim još!”, proširene fraze “Želim još mjehurića!”, imenovanja osobe “Mama, želim još mjehurića!”, uvođenja glagola “Mama, želim da puhneš još mjehurića!”, uvođenja ‘čarobnih riječi’ “Mama, molim te puhni još mjehurića!”, do unedogled jezične kreativnosti…  Kada dijete izrazi svoju komunikacijsku potrebu, tada za nagradu puhnemo mjehuriće. A mjehurići u letu ponovno otvaraju vrata brojnim situacijama za poticanje komunikacijskog razvoja…